Točno se sjećam svog prvog dana prvog razreda osnovne.

Ne, nemam pojma što sam točno imala na sebi, ni kakvo je bilo vrijeme (iako mislim da je bilo sunčano).

Učiteljica je došla i rekla da ćemo crtati jelkice.

Dobro, jedna mala jelkica u one Pisanke 1, zbijena u jedan mali redak (od tri crte, molim lijepo).

Dobro, dvije. Dobro, TRI. Molim?! Cijeli redak tih glupih jelkica??

Jelkice mi se zgadile.

Jedno srce, dva srčeka, tri, četiri... srčeka mi se zgadila.

Do kraja dana ne samo da sam zauvijek izgubila volju za crtkaranjem srca i jelkica, nego sam pomislila 'O, AJME, u ŠTO sam se ja sad ovo uvalila?'.

Kao da sam i imala izbora.

Mislim, školu sam super zamišljala.

Doma bih se igrala tako da bih u jedan ruksak nagurala brdo knjiga i bilježnica (koliko je moje malo 5-godišnje biće moglo ponijeti), i jednu pernicu. Veselo bih hodala hodnikom (jer to je, kao, bio ulaz u školu), te se bacila na pod i izvukla sve knjige (koje sam prije samo par minuta marljivo ubacivala unutra) i – škola je počela.

Samo što su se uloge malo promijenile – od učenice sam tik-tak postala učiteljica. Nemam pojma kako se ta promjena svakodnevno događala, ali valjda je meni u to vrijeme bilo posve logično da dofuram pun ruksak knjiga, te onda počnem poučavati nevidljive ljude.

Pošto nisam imala pojma kako pisati ta divna, pisana slova, onda sam samo radila neke uvrnute škribe-škrabe, koje sam ja (i samo ja) znala i mogla pročitati.

Tako smo ja i moje učenice (Lea Patkac, Gabriela Matar i Lilao Ukacica – imena su bila posebno maštovita, da, znam) svakog dana sretno zajedno provodile vrijeme, dok sam im ja tumačila o tome kako se crta cvijet, i o novoj epizodi Dragon Balla (valjda je to bio neki posebni predmet, nešto kao Svijet Danas, Pop Kultura ili nešto slično).

Pa, kad bih se lijepo dogodilo da je npr. jesen, tada bih ja zadala svojim dragim učenicama da crtaju lišće.

Ajde sad, da vas vidimo!

Ne da sam crtala jedan kup lišća (kako bih im pokazala, jer ipak su one male i štupide, pa im se to mora pokazati), nego sam crtala ČETIRI primjerka (za svaku od njih PLUS, naravno, probni crtež kojeg sam crtala u svojoj prekrasnoj ulozi najbolje učiteljice svijeta koja je ikad postojala).

Čak sam se i potrudila sve im protumačiti iz matematike – sve one teške dileme tipa 5+8 ili 28-14. Ma, sve su to one znale i savladale!

Kako to? Pa jer su imale tako super učiteljicu kao što sam ja!

...

Ah, tako sam ja zamišljala tu misterioznu instituciju koju sad zovem Žuto Zlo.

I nisam niti slutila da postoji posebna vrsta školskog smrada, lupanja dnevnikom o stol, i neobično čudne tišine na satovima kad se ispituje.

Da i ne spominjem dementorske prilike protiv kojih je i Patronus već odavno prestao djelovati.