Učimo hrvatsku baroknu književnost.

Umjesto da slušamo, mi zijevamo i na pola već spavamo. Niti se ne trudimo prikriti koliko nam je sve to dosadno. Ali onda počinju ispitivanja, pa ipak moraš malo pomaknuti dupe i naštrebati to kako znaš i umiješ, sva sredstva dopuštena.

U teoriji sve to super zvuči – nabit ću si neke laganije pjesme omiljenih Peppersića, i za nekih sat vremena znati sve o svim dragim čudacima tog doba. Što su radili, gdje su živjeli, koliko su imali djece, kako su im se zvali psi, te koliko su ih puta dnevno hranili. Pse mislim, ne djecu.

'Što je bilo prošlo je veće,

što ima biti još nije toga,

a što je sada za čas neće

od prošastja ostat svoga;

na hipu se brijeme vrti,

jedan hip je sve do smrti.'

Već mi je prepuna glava tih njihovih 'jedan je hip sve do smrti' glupostima. Znači, mogu očekivati da mi sad ubrzo padne luster na glavu? Ili da prelazim preko ceste, i pokupi me bus koji me svakog dana Pon-pet fura u školu (koja ironija)?

Ne, zapravo, najbolje bi bilo da se sad tipkovnica obruši na mene, i pojede mi prste!

Ma dajte, molim vas. Već mjesec dana učimo kako je 'život samo čas', kako su vjerovali da se čovjek treba okrenuti nećem uzvišenom, produhovljenom, dugotrajnom, a ne samo 'običnim glupim ovozemaljskim težnjama' što bi, u današnje vrijeme, predstavljao npr. internet.

Nema šanse da se odreknem interneta! Niti proučavanja haljina s dodjele Oscara (bolesno, ali zabavno)!

Ti su ljudi doista bili uvjereni da je sve na ovom svijetu bezveze, provodili su dane piskarajući ovakve gluposti, nosova zabijenih u neuredne spise, slažući djela koja i ja dandanas moram čitati. Mislim, inače ne bih imala ništa posebno protiv njih, ali činjenica da moram odvojiti vrijeme i odreći se 'Gradske cure' kako bih pročitala nekog sina-koji-ne-zna-što-će-sa-sobom-od-golemog-grijeha-što-je-spičio-svu-lovu-razmetnog me ubija u pojam.

I onda još moram objašnjavati što je dotični sin mislio, kojim se on dubokoumnim mislima bavio! Iskreno, gimme-a-break, i dajte mi da proučavam uzorak na haljini Anne Hathaway.

Tada lijepo, već na izmaku snaga pri kraju sata hrvatskog, još nam dopali jedna zadaća u tom nemoj-trošiti-dragocjeno-vrijeme-na-lakiranju-noktiju-već-razmišljaj-o-tome-kako-je-život-samo-jedan-čas-i-već-te-sutra-slastičar-može-otrovati stilu. I ja blejim, i ne znam što da napišem, koga da prvo popljujem, kako da ih popljujem.

Profesorica počinje trućati o tome kako smo grozni u školi i kako su nam ocjene prava katastrofa.

'Profesorice!' najrađe bih dreknula 'Ali to je ovozemaljsko! Što me briga hoću li biti propalitet, ili genij? Trebam se okrenuti duhovnom, trebam se okrenuti uzvišenom Harryu Potteru!'

Mislim da bi profesorica pomislila da sam dobila post-Harry-Potter sindrom uklopljen u barokno razdoblje, i odmah pozvala moje roditelje na hitan oprostite-ali-dijete-vam-je-ludo sastanak.

Na kraju svega, mislim da su oni svi ipak trebali poslušati Sheryl Crow. ''All I wanna do is have some fun', ali malo su zaglibili i pisali poeme koje nakon toliko stoljeća ja moram čitati, i svi moji vršnjaci koji dijele istu sudbinu čitanja lektire (osim ako na internetu ne nađete super sažetak, naravno).

Ali, ipak ću sada poslušati barokne pisce i, umjesto da učim geografiju (tako dosadno, tako bezvrijedno, tako ovozemaljski!), otići ću do Tajne Ladice i uživati u nadahnutoj uzvišenoj čokoladi.