'Djeci se u današnje vrijeme premalo pričaju bajke. A bajke ih uče dobroti.' Ovu sam rečenicu čula jedno sto puta, provlači se kroz razne talk-showove, kao i ona famozna 'ti Pokemoni / Digimoni / Blablamoni / Šupkomoni  su previše agresivni! Potiču djecu na neuračunljive radnje i negativno utječu na njihov rast i razvoj puneći im glavu glupostima!'

Hm... pa da vidimo.

Bila jednom cura zvana Crvenkapica. Šeće ona lijepo zelenom šumicom noseći bolesnoj baki kolača, kad ono – BU! – iskoči dlakavo stvorenje, takozvani VUK, poždere baku, uvuče se među tople pokrivače i blefira da je on ta ista smazana baka.

I dijete malo crvene kapice, umjesto da pita: 'Bako! Pa što si ti to tako obrasla krznom?' propitkuje o prevelikim očima i ušima.

Možda joj baka nije prala zube, pa između njenog i vučjeg zadaha i nije bilo neke razlike.

Tada vuk hopne i poždere i junakinju malu. Zatim se stvori lovac i hladnokrvno spuca vuka. Iz vučje lešine izmigolje dvije prilike – bakica i djevojčica – žive, zdrave i čiste. Svi sretni (osim vuka). Kraj.

Ili, naravno, tu je uvijek hit o sedam kozlića, a u glavnoj je ulozi – ah, pa tko drugi? – gospodin Vuk! Pljesak, molim.

O, vuče, vuče... ne samo da su kozlići bili naivniji od dvogodišnjeg djeteta (da, vuk si pospe malo brašna po šapama i oni misle da im se mama koza vratila iz shoppinga), nego ih je vuk uspio nasamariti i pojesti dok si rekao keks.

E, vraga!

Dođe opet lovac (glavni heroj sela mog), razreže uzduž i poprijeko sirotog vuka koji ležerno dremucka nakon obilnog ručka, izvadi male kozliće (žive i zdrave, naravno!) te mu trbušinu natovari kamenjem.

Vuk, normalno, prvorazredni kreten, ne skuži da je bio podvrgnut operaciji i izvlačenju/uvlačenju neidentificiranih objekata u području želuca dok je prolazio REM fazu, već ode do rijeke u želji da popije vodu za lakšu probavu dotičnih stijena, te se utopi.

Ha-ha, idiot.

Kozlad sretna (ni riječi o tome da ih je mama koza nalemala jer ju dripci nisu poslušali i nasjeli na vukovu lukavštinu – vjerojatno je samo razmišljala kako glupe potomke ima), vuk uspješno utopljen, a lovac faca godine. Kraj.

Kad razmislite o tome, shvatite ne samo da je vuk uvijek krivac za sve – od pucanja nokta le prinčipeše, do klanja koza glomaznih razmjera, već i da u svakoj toj miloj 'pričici za laku noć' ima više prolivene krvi nego u filmovima Arnolda Schwartzeneggera.

Savršeno ako želite da trogodišnjak ima noćne more.

Da se čovjek zapita...

Što je mali slatki Pika-pika-chuuu prema lovcu koji rutinski ubija vuka da spasi baku/djecu/koze?

Sad barem znamo od kuda djeci fobije od vukova i sličnih životinja – krivite braću Grimm i slične krvožedne pisce iz tamo nekog davnog stoljeća, a ne MTV.

Sad će netko povikat: 'Ali djeca OPONAŠAJU Garurumona! Ona ŽELE biti kao on!'

Pa dobro – je li bolje utuvit si u glavu da si bijelo-plavo stvorenjce, čak dosta simpatično, ili prilično blesava djevojčica koje ne razlikuje vlastitu baku od krznatog stanovnika šume?

Hm, pa ja bih izabrala ono prvo.

'Pikatchu se bori protiv drugih Pokemona! To je NASILJE.'

Zapravo, to što metak s vremena na vrijeme 'uzdrma' vuka je svakodnevna poslijepodnevna zabava.

I, da se vratim na ono početno:

'Bajke djecu uče DOBROME.'

Da, djeco, budite naivni, blesavi, slijepi i pokušajte imati prijateljski odnos s lokalnim lovcem, za slučaj da vas na putu od škole do kuće napadne gladan dlakavac oštrih očnjaka!